» Objavljeno: | | Tagovi: proljetnice, proljeće | pogledano: 1691 put(a)

Proljetnice najljepši šumski ukrasi

Biljke koje su lijepe najčešće su na meti nesavjesnih pojedinaca koji ih beru i na taj način kratkotrajno ukrašavaju svoj dom. Potrebno je shvatiti da su biljke ipak najljepše na svojim prirodnim staništima, a ako tamo i ostanu, moći ćemo ih promatrati svake godine iznova, dok u našim vazama na stolovima traju samo nekoliko dana.

Kockavica

Kockavica

Branjem nadzemnih dijelova zaštićenih proljetnica za osobne potrebe one se  posebno ne ugrožavaju, ali se degradira estetska vrijednost prirode, a ostalim posjetiteljima prirode onemogućuje uživanje u njima. S druge strane, sakupljanje cijelih biljaka dovodi do njihovog trajnog uklanjanja sa staništa čime se značajno utječe na veličinu njihovih prirodnih populacija.

Nakon duge i hladne zime dolazak proljeća uvijek se željno iščekuje. Proljeće predstavlja početak buđenja, a proljetnice, prve biljke koje cvjetaju nakon zime, svojom ljepotom navješćuju svu raskoš koju će priroda pokazati u sljedećim mjesecima. Iako proljeće kalendarski počinje kasnije prvi cvjetovi pojavljuju se puno ranije, već krajem siječnja.  Zbog toga se proljetnice i nazivaju vjesnicima proljeća. U našim krajevima najzastupljenije su visibabe,  proljetni drijemovci (zvončić), šafrani, jaglaci, kockavice, šumarice. Visibaba je najranija proljetnica, cvjeta već pod snijegom, šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, cvijet se ujutro otvara a navečer zatvara, jaglac raste na livadama sunčanih i suhih staništa, među grmljem, na obroncima i rubovima svijetlih, listopadnih šuma.

Potrebno je shvatiti da su biljke ipak najljepše na svojim prirodnim staništima, a ako tamo i ostanu, moći ćemo ih promatrati svake godine iznova, dok u našim vazama na stolovima traju samo nekoliko dana.

O proljetnicama postoji mnogo priča, mitova i legendi. Jedna kaže da kad mladić djevojci pokloni jaglace, poručuje joj da je obožava. Legenda o visibabi kaže da je svoje ime dobila jer podsjeća na pogrbljenu staricu koja je usamljena živjela u kolibici, na rubu sela. Cvijeće joj je bilo jedina radost i jedini prijatelj. Brinula se o njemu, no samoća i godine pogrbile su staricu. Jednog hladnog siječanjskog jutra izašla je pred svoju kolibicu, ali njezinog cvijeća više nije bilo, zatrpao ga je snijeg. Na mjestima gdje su na snijeg pale njezine suze, pojavili su se nježni cvjetići, pognuti poput nje. Jedan od najpoznatijih grčkih mitova o nekom cvijetu je onaj o narcisu, prekrasnom ali uobraženom mladiću koji se zaljubio u samog sebe gledajući soj odraz u jezeru. Kako mu ljubav nije bila uzvraćena, od tuge se ubio a njegovo se tijelo pretvorilo u cvijet narcisa. 

Autor: JU ZELENI PRSTEN ZAGREBAČKE ŽUPANIJE,  Javna ustanova za upravljanje zaštićenim područjima i  drugim zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Zagrebačke županije „Zeleni prsten“


Dodaci

Komentirajte